„Dosadan si“, rekla sam poslije nekoliko seansi na kojima je samo citirao nepoznate autore i ništa pametno nije radio. A narcisu reći da je dosadan može biti mač sa dvije oštrice.

„Ti bi da te plaćam i da te zabavljam!?“, odgovorio je u svom stilu i rekao kako je jedan klijent isto odbrusio Yalomu, na takvu njegovu zamjerku. Zlobno se smijao.

Često je na seanse donosio Hegela, Kanta, Yaloma, Frankla, Freuda, Junga i desetine nekih, meni nepoznatih „velikana“, citirao ih i, kobajagi, čudio se što ja, kao poznavateljica književnosti i psihoterapije, nisam čula za njih.

„Šta pokušavaš time reći?“, pitala sam ga jednom, kada je, zbog mog nepoznavanja nekog lika, kojeg je izvukao iz ko zna koje sehare, prevrtao i kolutao očima.

„Ništa. Samo mi je malo začudo kako to da TI ne znaš za njega.“

Znala sam da je namjerno ekshumirao osobe za koje jedva ko da je čuo, samo da bi me stavio u inferioran položaj, ali u tome i jeste bio njegov pravi problem. Narcis je opasna biljka. I boljka. Rekla sam: „Čini mi se da time želiš da pokažeš kako bolje znaš od mene. Da pokažeš i dokažeš kako si pametniji, inteligentniji, iako nisi završio niti književnost, niti psihoterapiju. Ipak, stalno citiraš, odnosno govoriš tuđe riječi, a za naš rad bi bilo puno korisnije kada bi govoro ono što sam misliš i osjećaš. Ovako, citirajući, kao da se sakrivaš. Kao da su ti citati samo paravan iza kojeg kriješ svoju nesigurnost. Zato sam i rekla da si dosadan, jer to nisi ti”.