• Kada osoba odluči doći na psihoterapiju, odnosno, kada sebi dopusti priznati da joj je pomoć potrebna, važno pitanje je koga izabrati za svog psihoterapeuta.

Pored adekvatnog obrazovanja koje psihoterapeut treba da posjeduje, (edukacija iz psihoterapije koja traje između 4 i 6 godina), važno je terapetuovo iskustvo, zatim  empatija i ličnost terapeuta, koja je zapravo najvažnija stavka potrage. Jer, u psihoterapijskom procesu, odnos je ono što je najljekovitije. Stoga nemojte birati terapeuta kojemu ne biste mogli vjerovati ili, koji vas, na bilo koji način odbija.

• Individualna psihoterapija je susret  između osobe koja traži pomoć i terapeuta, a koji se odvija uz stručno vođeni razgovor. To je proces u kojem su klijent i terapeut angažovani kako bi zajedničkim snagama pronašli što bolje rješenje za klijentov problem. Stoga je obostrano povjerenje od izuetne važnosti za sam psihoterapijski proces i klijentov napredak

(Naprimjer:

U terapijskom procesu sam imala klijenticu koja je uvijek, na neki način, bila zajedljiva prema meni.

Kada bih pokušala otvoriti taj dio i razgovarati o našem odnosu, nailazila bih na otpor. (Uvijek ispitujem odnos između sebe i klijenta i na kraju svake seanse pitam, kako smo nas dvije/dvoje?)

Jednom je došla i rekla da je pročitala moj status o lucidnim snovima, ali da bi voljela znati šta taj san predstavlja za mene.

(Sanjala sam da sam u sred šume, ali ta šuma je izgorjela i ostalo je samo zgarište. U snu sam shvatila da sanjam i htjela sam to promijeniti. Htjela sam da šuma bude zelena, zatvorila sam oči, okrenula se i gle…

Šuma nije bila zelena, ali je napadao snijeg i sva se bijelila. Iako nije bilo baš kako sam zamislila, i ova opcija mi se svidjela, jer volim snijeg, pa sam bila zadovoljna.)

Rekla sam da šuma predstavlja naše nesvjesno, a ja sam svoje, izgleda, spalila i sada je potpuno bijelo.

“Naravno. Ti si bez mrlje. Ti si SLAVNA terapeutkinja.”

“Opet osjećam sarkazam u tvom glasu. Voljela bih da mi kažeš kako se osjećaš u vezi sa mnom.”

Bio je to dobar momenat za ovakvu intervenciju.

Ispričala mi je priču, staru tridesetak godina. Ja sam bila sedmi razred, imala sam popularnost u školi i bavila se raznim sekcijama, između ostalih i bibliotečkom. Ona je došla na odmoru, više da mi se približi nego što je stvarno htjela knjigu, a ja sam joj zalupila vrata ispred nosa i rekla da je odmor završen.

Zapravo, silno sam ju povrijedila.

Pitala sam je da li bi htjela da uradimo vježbu i da se vratimo trideset godina unazad.

Ponovile smo scenu, a ja sam bila susretljiva i srdačna s njom. Bila je zadovoljna, a nas dvije smo dogovorile da dođe po još neke knjige.

Kada smo izašle iz uloga, rekla je da se puno bolje osjeća i da me više ne doživljava kao nedodirljivu.

Izvinila sam joj se i u “ovdje i sada”, a naš odnos, samim tim i terapijski proces, znatno je uznapredovao. Došla je i do nekih novih uvida.

I  na psihoterapiju je došla jer je htjela da mi se približi, ali, budući da mi nije opraštala uvredu iz djetinjstva, nismo mogle ići naprijed.

Na kraju terapije, rekla je da joj je naviše pomoglo moje izvinjenje, jer joj se u životu nikada niko nije izvinio.

Ako sama procijenim da moja otvorenost može koristiti klijentu, onda zaista nema ništa loše u tome.)

Svaki terapeut, bez obzira na to koju školu je završio, izgradio je svoju ličnost kao psihoterapeut i u terapijski proces unosi ono što je samo njegovo. Ono što je samo moje i ono po čemu se sigurno razlikujem od drugih, jesu moje intervencije. One su često u vidu klijentovog glasa razuma, ali izrečene ironično.

Naprimjer, klijentica, po ko zna koji put, govori o svom dvadesetčetverogodišnjem sinu kojeg jako teško pušta da odraste. Nakon nekoliko mjeseci psihoterapije, dozvolila mu je da samostalno živi. Kada je mladić dobio slobodu koju je htio, puno češće je vrijeme provodio s roditeljima, nego ranije. U posljednje vrijeme je čak spavao u roditeljskom domu.

Klijentica je došla na seansu, vidno uznemirena: “Brinem se ponovo zbog svog sina. Sinoć je opet otišao u svoj stan.”

Ja, oponašajući klijenticu: “Kako se samo usuđuje otići! Tako je mali, a opasnosti vrebaju iza svakog ćoška. Tek mu je dvadesetpeta, a ja sada nemam kontrolu nad njegovim životom. To je nedopustivo. Koga sada da kontrolišem!?”

Ovakve intervencije prvobitno iznenade klijente, ali onda ih natjeraju u smijeh i, uglavnom su to one intervencije koje im najviše pomažu. Na kraju terapijskog procesa, svakog klijenta pitam šta mu je najviše pomoglo i čega će se sjećati. Uglavom pomenu neku od mojih takvih intervencija.