Strah od propuštanja (FOMO) – Kada nam tuđi životi postanu mjera naše vrijednosti

Živimo u vremenu u kojem nam je život drugih ljudi udaljen samo jedan klik. Fotografije, uspjesi, putovanja, izlasci, zaljubljeni parovi, sve je super, vidljivo, dostupno i filtrirano.
A onda se javi osjećaj:
„Svi žive. Samo ja stojim.“
To se zove FOMO ili strah od propuštanja. Nije to samo strah da nećemo biti prisutni na nekom događaju. To je dublje, emocionalno pitanje:
„Šta ako će se život desiti svima osim meni?“

Kako izgleda FOMO iznutra?

– Provjeravaš telefon čim se probudiš.
– Osjećaš se uskraćeno kada vidiš da su drugi negdje, rade nešto, postižu nešto.
– Imaš stalni pritisak da budeš aktivan, zanimljiv, „uzbudljiv“.

Umjesto da živiš svoj život, posmatraš tuđi.
Digitalni svijet nudi iluziju beskonačnih mogućnosti,
a naš mozak prevodi to kao:
„Ako nisam tamo gdje su oni, onda nisam nigdje.“
Psihološka pozadina FOMO-a
Strah od propuštanja aktivira tri duboke ljudske potrebe:
1. Potrebu za pripadanjem
Ako „nisam tu“, bojim se da ću biti zaboravljen/a.
2. Potrebu za potvrdom vrijednosti
Tuđi život postaje ogledalo u kojem gledam vlastitu vrijednost.
3. Potrebu za kontrolom
Sve što ne mogu kontrolisati — plaši me.
Zašto je FOMO rasprostranjen danas?
Zato što živimo u kulturi uspoređivanja.

Na društvenim mrežama vidimo:

• tuđe uspjehe, ali ne i njihovu borbu,
• njihova putovanja, ali ne i njihove kredite,
• njihovu sreću, ali ne i njihovu usamljenost.

Upoređujemo svoj neuređeni život sa tuđom montiranom verzijom savršenstva.

Rezultat?

• anksioznost
• nemir
• osjećaj da „stalno nešto nedostaje“
• hronično nezadovoljstvo vlastitim životom
• FOMO nas tjera da trčimo, ali ne znamo gdje.

Kako se osloboditi FOMO-a?

U terapiji učimo:

• prisutnosti (umjesto žurbe),
• zahvalnosti (umjesto uspoređivanja),
• odabiru (umjesto dokazivanja).

Radimo na unutrašnjem osjećaju vrijednosti: „Ne moram biti svuda da bih bila dovoljno dobra.“

Umjesto „Šta propuštam?“, pitamo: „Šta ja biram da doživim?“

JEDNA REČENICA ZA KRAJ:
„FOMO nestaje kada prestanemo gledati tuđe živote kao mjere vrijednosti vlastitog.“