U moj ofis za psihoterapju sve češće dolaze djeca od 5 godina pa sve do adelescentskog doba, a koja imaju problem s anksioznošću.

O, da! Česti su i adolescenti sa ovom problematikom, ali ovje govorim o djeci.
Anksioznost je jedan neodređen i neprijatan osjećaj tjeskobe i/ili straha koji se kod djece manifestuje zabrinutošću i napetošću. Roditelji kažu kako je to dijete osjetljivo, a česte su i tjelesne reakcije kao što su glavobolja, lupanje srca, bolovi u stomaku.

Strah koji dijete osjeća nema određenog uzroka i kako vrijeme prolazi taj osjećaj tjeskobe sve više utječe na cjelokupan psihički život djeteta.

Na psihoterapiju roditelji dovode dijete kada odu kod nekoliko liječnika različitih specijalnosti, a kada se pokaže da nema somatskih oboljenja, upute djecu na psihoterapiju. Ovakve emocionalne reakcije treba posmatrati u kontekstu u kojem dijete odrasta, pa ako se nije desilo, naprimjer preseljenje u drugu školu, grad, promjenu vrtića, onda treba isključiti i somatske uzroke.

Kako raditi psihoterapiju sa djecom?

Ako dijete pitamo u čemu je problem ili zašto je pretjerano osjetljivo, dijete često ne zna tačno objasniti uzrok svoga stanja. Ponekad, iz straha da ne razočara osobe koje su mu važne, ne govori otvoreno o onome što ga muči.
Ta šutnja dalje dovodi do veće anksioznosti i frustracije i kod roditelja i kod djece.
Ako se ovi problemi kod djece ne tretiraju, znaju ostaviti dublje, nerijetko i trajne posljedice na emocionalni život djeteta.

Terapija bajkom je naučno utemeljena činjenica koja kaže da djeca lakše i jednostavnije govore o svom problemu, govoreći ga u trećem licu, odnosno, dijete svoj problem pripisuje nekom liku iz bajke. Uz stručno vođstvo, dijete nesmetano može govoriti o sebi, ali kroz lik iz bajke, te na takav način postaje oslobođen od dodatnih strahova, a koje bi možda prouzrokovao govoreći u prvom licu.

Prije dolaska djeteta na psihoterapiju, obavim razgovor sa roditeljima, jer često roditelji, iako iz najbolje namjere, griješe u odgoju djece. Nakon obavljenog razgovora sa roditeljima, već imam neki uvid u djetetov problem i počinjem da radim psihoterapiju sa samim djetetom. Ukoliko roditelj/i želi ostati na psihoterapiji sa djetetom, ili na tome insistira dijete, to ne predstavlja nikakav problem, a i dijete se, tokom prvih nekoliko seansi osjeća sigurno.

Kako izgleda jedna seansa bajkom?

Prvo sa djetetom obavim neformalni razgovor, a pitam ga zna li gdje je došao i ko sam ja. Odgovori su vrlo zanimljivi i smiješni. Starija djeca kažu da sam psiholog, a manja kažu da sam teta za probleme, da sam teta koja priča bajke i sl.

Zatim pitam djecu neka pitanja koja će ih opustiti, kao naprimjer koja im je omiljena boja, vole li da crtaju, koji crtani film najviše vole, koje igrice su im omiljene… U skladu sa njihovim odgovorima nastavljam neformalnu priču nekih desetak minuta.
Nedavno sam na terapiji imala sedmogodišnjaka. Iz razgovora sa roditeljima, ne zaključujem ništa posebno.

Roditelji su brižni, vole dijete,, ali ima dosta ljubavi i između njih dvoje. Dok su oni na poslu njega čuva njena majka koja je u penziji. On voli ići u školu, ali nedavno je gledao crtani film u kojem je vuk pobjegao iz zološkog vrta i želi da se sveti svima koji su mu učinili zlo.

I do tada je bio osjetljiv i plakao zbog svake sitnice, ali sada insistira da spava sa upaljenim svjetlom, jer vuk može doći kod njega u kuću.

Naravno, njegova omiljena bajka je „Crvenkapica“.
Kada sam ga zamolila da mi ispriča bajku, manje – više, držao se originalnog teksta, ali na kraju je vuk pojeo baku i pobjegao. I to je kraj bajke.
Važno je djeci ne interpretirati bajku i ne ispravljati ih da nije tako. Oni uvijek nešto govore određenom bajkom ili pričom.

Kada sam ga pitala zašto mu se sviđa ova bajka, rekao je mu se sviđa što se baka razboljela.
„Aha! Pa je Crvenkapa morala odnijeti kolače baki?“ bila sam znatiželjna ja.
„Ma, neeee! Crvenkapa je prvi put sama otišla do bake.“
„A s kim je ranije išla?“
„Pa, sa bakom, naravno.“ Rekao je.

Kroz moja dodatna pitanja, rekao je još da Crvenkapa nikad nije sama nigdje išla, iako je imala sedam godina (a u bajci ne piše koliko godina ima Crvenkapa), da je baka bila zahtjevna, da je Crvenkapa imala previše obaveza, te da je baka sama kriva što ju je vuk pojeo.

Zapravo, dijete je govorilo o sebi, a kada sam ponovo razgovorala sa njegovim roditeljima i pitala ih za baku koja ga čuva, majka je rekla da je to njena mama, učiteljjica u penziji i jako pazi da dijete uradi svu zadaću. Vodi ga redovno na treninge i u školu, iako im je škola od kuće udaljena trideset metara.
Kada su, dali djetetu malo više slobode i oslobodila ga nekih izvanškolskih aktivnosti, anksioznost se povukla i dijete je bivalo sretnije.

Strah od vuka se javio jer je dijete poželjelo da baka umre, jer je vršila veliki pritisak na njega. Zbog reliogioznih shvatanja (koja mu je opet usadila baka), dijete je osjećalo strah od Boga i bojazan da će ga zadesiti neka kazna.

Ovakav rad sa djecom je izuzetno zahtjevan, ali i zabavan. Zahtijeva veliko znanje i srtučnost terapeuta, jer pravom bajkom/pričom i pravim pitanjima koja terapeut postavlja djetetu, moguće je na bezbolan način i za relativno kratko vrijeme, otkloniti djetetov problem.