Sarkazam u terapiji: Šamar koji budi ili hladna distanca?

Piše: Vahida Djedović

Postoji uvjerenje da je sarkazam oružje slabih – alat onih koji ne znaju drugačije izraziti svoje osjećaje. Psihološki članci i online mudrosti često navode da sarkazam boli, ponižava i udaljava. I to je tačno. Može biti destruktivan.

Međutim, u terapijskoj sobi, kada se koristi promišljeno, sa sviješću i toplinom, sarkazam može biti upravo ono što klijenta pokrene iz učaljalog mjesta. Ne iz zlobe, već iz jasnoće. Ne iz nadmoći, već iz odnosa punog povjerenja.

Sjećam se klijenta koji je već peti put dolazio s istom rečenicom: „Ne znam šta mi je, ali valjda će proći.“ Pet puta sam slušala pažljivo, empatično i nježno. A šesti put sam rekla: „Naravno. Ako dovoljno dugo ležiš i čekaš, neko će drugi valjda obaviti tvoj život umjesto tebe.“

Nastao je muk. A onda – smijeh. Onaj nervozni, otrežnjujući smijeh. „Ovo ću pamtiti“, rekao je. I pamtio je. Od tog trenutka, počeli smo zaista raditi.

Sarkazam koji dolazi iz odnosa, iz povjerenja i zajedničke borbe nije destruktivan. On je ogledalo. Terapeut tada ne ismijava osobu, već obrasce ponašanja koji joj više ne služe.

Naravno, to nije stil koji se može koristiti sa svakim. Kao i svaka terapijska intervencija, zahtijeva pažljivo procjenjivanje – i srcem i znanjem. Ali kada terapeut prepozna da klijent može izdržati istinu izgovorenu s dozom humora i mnogo brige, sarkazam postaje jezik koji ne vrijeđa, nego budi.

Stručni pogled: Kada sarkazam liječi?

U psihoterapiji, humor – uključujući sarkazam – prepoznat je kao važan alat za razbijanje otpora, smanjenje napetosti i podsticanje uvida, posebno u kognitivno-bihevioralnim i psihodinamskim pristupima.

Kako navodi psiholog Paul Wachtel: “Intervencije koje iznenađuju i blago destabilizuju poznate obrasce ponašanja mogu otvoriti vrata za promjenu” (Wachtel, P. L. Therapeutic Communication, 1993).

Ključ nije u obliku (da li je nešto ironično, direktno ili metaforično), već u namjeri i odnosu iz kojeg dolazi.

Sarkazam koji ponižava nema mjesta u terapiji. Ali sarkazam koji gradi svijest, osnažuje i pomaže klijentu da se nasmije samome sebi – može biti upravo ono što terapiju čini živom i autentičnom.