Zato što zbog njih imamo mane.

Sigurno se pitate kako naše neprijatne emocije, kao što su ljutnja ii stid, mogu biti korisne za nas? Međutiim, i slabosti imaju svoju pozitivnu stranu, ali prije svega treba da ih osvijestimo, da ih prihvatimo i da spoznamo njihovu kreativnu moć.

Svako od nas ima neke svoje slabe strane, a neprijatne emocije poput stida, ne moraju obavezno biti loše, jer svaka nepreijatna emocija ima svoju svrhu i, u određenim okolnostima možemo je pretvoriti u svoju snagu.

Friedrich Nietzsche je rekao da su naše mane naši najbolji učitelji, i zaista je tako. Ipak, prije svega, treba da znamo koje su naše mane, a to je teško, jer ih često sakrivamo i od samih sebe.

Na “Ženskim razgovorima”, odlučila sam jednu radionicu posvetiti ovoj temi, a s obzirom na činjenicu da mi se najveći broj klijenata javlja sa nekiiim drugim problemima,a sakrivajući stid koji je prevashodan, smatrala sam da je ovo važna neprijatna emocija.

Naravno, kada sam pitala učesnice koliko je ova emocija zastupljena kod njih, na skali od jedan do deset, sve učesnice su ovu emociju ocijenile veoma nisko.

Pitala sam ih ponovo da li imaju strah od javnog nastupa I većina njih je rekala da ima. (Inače, strah od javnog nastupa ima preko 75% ljudi.)

Onda smo počele da analiziramo strah i došle do zaključka da će se, prilikom javnog govora ispoljiti neka naša mana, a zbog nje ćemo se stidjeti. Osjećat ćemo se neprijatno, a to je i strah od oodbacivanja. Drugi će vidjeti kakva sam ja osoba i odbacit će nas, moža kao onda kad sun as roditlji odbacili.

Kako izgleda stid, u terapijskom procesu?

Kao što sam rekla,stid je ono što osjećamo kad se naše mane razotkriju. Ljudi čine gotovo sve kako bi njihove mane ostale sakrivene, te kako bi izbjegli osjećaj srama. Učinit će sve da izbjegnu ovaj osjećaj. Stoga se veoma trude da sakriju svoju defektnost. Među najčešćim je uvjerenjima, ali ga je najteže otkriti. Budući da je ova shema u unutrašnjosti, osobe još više pate da će se ta mana razotkriti. Svako se sa osjećajem stida nosi na različite načine. Nekima nedostaje samopouzdanja pa izgledaju nesigurno i predaju se. Neki izgledaju normalno, a to je bijeg od ove sheme, a neki izgledaju toliko dobro da nikada ne biste rekli da im nešto nedostaje. Ali, to je kontranapad.

Ljudi koji imaju uvjerenje da su puni mana i da su nedostojni ljubavi, oni se predaju svom osjećaju defektnosti. Ako bi se saznalo za sve njihove mane, bili bi potpuno odbačeni. Samokritični su i često si govore da ne vrijede, ne valjaju, da nisu ni za šta…

Neki ljudi, posebno oni koji su egocentrični i imaju izgrađenu narcističku crtu, u sebi imaju osjećaj defektnosti, ali ga toliko sakrivaju da su i sami nesvjesni svojih dubokih osjećanja stida. Narcističnna osoba je ona kojoj nedostaje empatija, koja krivi druge za probleme i ima snažan osjećaj privilegovanosti. Ove osobe su razvile ovu crtu iz uvjerenja da ih niko nikada neće voljeti i poštovati. Oni kao da govore svima oko sebe: “Ja sam toliko poseban, zahtjevan sam i superioran toliko da nikada nećete moći da me ignorišete, niti kritikujete!“

Ovo je primjer kontranapada kao stila prevladavanja ove životne zamke, defektnosti. Narcisi će se , po svaku cijenu, držati svoje egocentričnosti. Radije bi rizikovali sve nego pokazali da su ranjivi.

Dakle, jedni, svojom narcisoidnošću vrše kontranapad, u odnosu na stid, koji je u dubini njihovog bića, a drugi se predaju svom osjećaju bezvrijednosti.

Najčešće su bili kao djeca, odbačeni od roditelja.

Međutim, osjećaj stida ne mora ići iz krajnosti u krajnost. On može biti negdje između, kada osobe sebi dopuste da budu ranjive u nekim oblastima, a u nekima ne. Naprimjer, neke teme u njima bude osjećaj stida i oni izbjegavaju ove teme.

Klijenti kada započinju terapiju, nemaju osjećaj defektnosti. Većina ih maskira ova osjećanja, jer su veoma bolna. Bolno je doživljavati mržnju i stid prema sebi. Oni nisu ni svjesni sopstvenog nastojanja da od samih sebe sakriju osjećaj stida. Uglavnom na terapiju dolaze, jer se tuže na probleme u vezama ili depresiju.

Ili, negdje su hronično nesretni, ali ne znaju zašto. Možda ne razumiju da je njihova depresija rezultat negativnog mišljenja o sebi. Osjećaj bezvrijednosti i ljutnje na sebe, zauzimaju znatan udio u depresiji. Naprimjer, opijanje, radoholičarstvo, prejedanje su možda načini da otupite sebe kako biste izbjegli bol zbog dubinskog osjećaja bezvrijednosti, sheme defektnosti potječu iz djetinjstva, od osjećanja da smo nedostojni ljubavi ili da nas ne poštuju. Jedan ili oba roditelja su vas odbacivali ili kritikovali.

Dijete se osjeća toliko defektno da misli da čak ni roditelji nisu u stanju da ga vole, ili uvažava njegove potrebe i želje. Dijete vjeruje da je roditelj potpuno u pravu kada ga kritikuje, omalovažava ili ne pruža ljubav. Smatra da to zaslužuje. U djetinjstvu, dijete krivi sebe. Sve je tako, jer je ono potpuno bezvrijedno, nedovoljno dobro, manjkavo, defektno. Zato se najčešće i ne ljuti zbog načina na koji se postupa prema njemu, već se osjeća posramljeno i ružno.

Nismo imale dovoljno vremena da ovu manu raskrinkamo kod svih, ali budućnost je pred nama. Jedna učesnica je rekla da bismo možda trebale ukinuti večeru, ali druge su je žustro dočekale i rekle kako se najviše vesele večeri. Uglavno, zagrebale smo ispod površine i ostavile prostora za razmišljanje. Nastavljamo da osvještavamo naše neprijatne emocije, zbog kojih često imamo određena ponašanja, a za ta ponašanja kažemo da su naše mane.