Kako preuzeti odgovornost za svoj život

Danas čitam jedan post o preuzimanju odgovornosti.
Autor ovog posta, prije svega je kritikovao određene strukture vlasti zbog ovih koji nisu vakcinisani i koji će, kako vladajuća struktura navodi, sami morati snositi troškove svoga liječenja.

Autor je napisao:

S obzirom da je vlastima jako stalo do našeg zdravlja, predlažem redovito testiranje tjelesne spremnosti.

Znači svaki mjesec test:

  • 10 ispravnih sklekova u komadu, muški ili 5 ispravnih sklekova žene
  • Držanje u čučanj poziciji (butine paralelne s podom), 75 sek muški, 60 sek žene
  • Izdržaj na laktovima (plank), 60 sek muški i žene
  • Visit sa šipke ispruženih ruku, 60 sek muški, 45 sek žene
  • 1600m brzi hod ispod 15 min uz disanje samo na nos.

Hm, evo još jedne ideje: svi koji redovito koriste bolničke i zdravstvene usluge, a radi se o bolestima koje su sami uzrokovali svojim načinom života, plaćaju velike penale svaki mjesec za zdravstveno osiguranje.
Svi koji ne koriste usluge uopće, plaćaju minimalno. I na taj način se ljude motivira da zdravo žive.

Međutim, jedna čitateljica ovog posta smatra da je čitav post diskriminatoran, pa je napisala sljedeće:

Kome da se jave ljudi kada ih šef, kolega, bračni partner maltretira i nanosi štetu zdravlju? Vama? Da, pročitala sam post. Itekako sam pročittala. Da li ste Vi išta pročitali u životu? – to je razina komunnikacije; pogledajte kako se obraćate nekome ko Vas prati na FB.

Ispada da svi utječu na svoj načiin života i da svi znaju točno kako će nešto na dugi rok utjecati na njih. Mislim da je vrlo uskogrudo tako sagledavati, čak i u šali.

Bez ikakve ograde i napomene. Što ćete s alkoholičarima koji se liječe u javnom zdravstvu? Na ulicu? Onda drito u grob. Koja je za njih premija osiguranja? Samisu krivi, zar ne, što se predlaže u postu.

Vama se možda nije dogodilo da skrenete u životu, da možda nemate za zdravu hranu, da nemate snage, da se udebljate, dugo sjedite, radite u rudniku…? Zar mislite da svi znaju od čega će im se stvoriti bubrežni kamenac, žučni kamenac, upala oka,artritis…

Ne znam koje Vam je obrazovanje, medicinsko ili ne, no prati Vas neki broj ljudi, profil je otvoren tako da imate i odgovornost u tome što potičete na društvenim mmrežama.

Pogledajte neke komentare koji su proizašli iz Vašeg posta. Šikaniranje pretilih, na primjer!
(…)

Odgovornost

Da li smo svi odgovorni za svoj život?
Jesmo, definitivno jesmo, rekli bismo na prvu. Sada, kao odrasli ljudi imamo potpunu odgovornost za ono što nam se dešava u životu. Naravno, tu ne mislim na situacije poput zemljotresa, koji vam, naprimjer, poruši kuću. Međutim, mi smo odgovorni da sebi ponovo stvorimo dom.

Ali, šta da radimo s uvjerenjima koja smo ponijeli iz djetinjstva i koja su se duboko ukrijenila u nas?

Naprimjer, pretili ljudi jedu, jer su gladni nečega, a u najvećem broju slučajeva, gladnii su prijatnih emocija. Jer, kao mali, nisu dobijali dovoljno ljubavi.
Ili muškarac, koji je alkoholičar. Cijelo svoje odrastanje gledao je svog oca alkoholičara i njemu je takvo ponašanje prirodno.

Ili uvjerenje da nikad nije dovoljno dobro, gdje težimo ka visokim kriterijima, jer smo imali takve roditelje. Roditelje, koji su sami bili vrlo uspješni, koji su od nas zahtijevali samo uspjeh ili to da nikada nismo dobili pohvalu iako smo besprijekorno odrađivali sve zadatke. Pa smo se trudili da budemo sve bolji i bolji.

I takav obrazac ponašanja prenijeli u odraslu dob, pa čak i na svog partnera i svoju djecu. Da, odgovorni smo, ali ne treba osobu suditi za pretilost, jer nikad ne znamo zašto je ta osoba takva.

Još od malih nogu nas uče da je neko drugi kriv, ako smo mi traljavi. Naprimjer, kada malo dijete padne i udari glavom od sto, roditelji će, brže bolje, početi silno da udaraju po stolu i da govore kako je sto bezobrazan i kako nije fer, jer se njihovo dijete spotaklo o njega. Dakle, još kao mali, smatramo da je za našu tralljavost odgovoran neko drugi.
Dakle, prije svega, treba da prestanemo okrivljavati druge za svoje neuspjehe.

Zatim, treba da izađemo iz uloge žrtve, jer u takvoj poziciji često govorimo: “Jadna ja! Ovo se baš samo meni dešava. Život je nepravedan prema meni. Poslodavac me ne voli…”

Iz pozicije žrtve naprosto, ne možemo se pomjeriti i ići dalje. Jer, kako ćemo, kada mi nismo odgovorni.

Puno je lakše okriviti drugoga za svoje neuspjehe, ali ako smo česo u poziciji da okrivljujemo druge, hajmo onda zaroniti u sebe i vidjeti šta nas to sprečava da stvari sagledamo iz pravog ugla.
Da, možda su ljud biii nepravedni prema vama, ali više nije riječ o njima. Riječ o vama. Pišite samo svoju priču. Priču u kojoj ste vi glavna uloga.

Volite sebe.

Počnite da se interesujete za ono što vam se dešava unutar vas. Nađite odgovore na neka vama značajna pitanja. Jeste li sretni? Ako niste, šta bi vas usrećilo? Uložite u sebe. Radite na sebi. To je investicija koja se uvijek isplati.

Donesite odluku i krenite u akciju.

Svako od nas ima neki cilj koji nije ostvario. A to je zato jer nismo ništa poduzeli. Bez djelovanja ništa nećemo postići.
Pokušamao li nešto učiniti, možda nećemo uspjeti, ali ako ne pokušamo, sigurno nećemo.

Pregleda 1,281 ukupno, Danas 4 ukupno

5/5 - (1 vote)

Dr.sc. Vahida Djedović

Psihoterapetkinja sa dvadesetogodišnjim kliničkim iskustvom