Kako uspostaviti granice sa djecom

Kada bismo definisali granice, rekli bismo da je to mjesto gdje  prestaje JA, a počinje neko drugi.

Nedavno sam objašnjavala koliko je važno poznavati vlastite emocije, te da, upravo zbog njihovog nepoznavanja, svakodnevno kršimo vlastite granice i dozvoljavamo drugima  da upravljaju nama. Zbog toga se osjećamo iskorišteno, nevoljeno, nepoštovano…

Jer, naprimjer, kada se ljutimo, ili kad god osjetimo neku neprijatnu emociju, znači da su neke naše vrijednosti narušene.

Ali, učili su nas da budemo dobra djeca i da budemo poslušni, da je sramota reći NEĆU, te da smo odgovorni za emocije drugih.

Ali, naše emocije su samo naše i isključivo zavise od nas i naše interpretacije vanjskog sadržaja. Vanjski sadržaj je odvojen od nas i tiče se nekog drugog, ali ako mu mi pridajemo značenje, automatski počinje da se tiče i nas. Ali, za to smo sami odgovorni.

Ljutnja je neprijatna emocija, a ljutimo se kada procjenjujemo da neko nepravedno narušva neku našu vrijednost. Svrha ljutnje je da se zauzmemo za sebe i postavimo granice.

Šta se dešava kada se djeca ljute i postavljaju svoje granice?

Najčešći slučaj dječijih postavljanja granica je odbijanje određenog jela. Naprimjer, dijete ne voli da jede karfiol i kaže da ne želi to jesi.

Ako poštujete djetetove granice, dijete će se u odrasloj dobi znati zauzeti za sebe.

Naprimjer, možete mu reći da uvažavate njegove potrebe i ponudite mu nešto drugo.

Međutim, ako insistirate i tjerate dijete da pojede karfiol ili ga kažnjavate tako što mu uskraćujete bilo koji drugi obrok, dijete to tumači kao da vam nije stalo do njegovih granica, odnosno, njegove granice nisu važne, ili, da će biti kažnjen ako uspostavi granice. Sve to se prenosi u odraslu dob.

Koji su znakovi da djeci treba da postavimo granice:

Juče su mi roditelji na terapiju doveli devetogodišnjaka. Vrlo je brbljiv i pričljiv, a žali se na opsesivne misli. Evidentno je da dijete zaista ima opsesivne misli, ali on sve to preuvelličava i manipuliše roditeljima. Kada sam ga pitala ko je šef u kući, odgovorio je:

“Naravno da sam ja šef!”

Prvi znak da djetetu treba postaviti granice jeste baš ovaj:

• Djetetu nisu nametnuta nikakva pravila
• Roditelji su suviše popustljivi
• Govorite djeci privatne stvari
• U vaspitnim metodama dominira kazna
• Dozvoljavate djeci da se neprikladno odnose prema drugima.

Kako izgledaju primjeri ovakvih granica:

• Određujete vrijeme za odlazak u krevet koje je prikladno njihovom uzrastu
• Brinete se o njihovoj zdravoj ishrani
• Razgovarate o osjećanjima, na način na koji vas mogu razummjeti
• Ne govorite detalje iz privatnog života pred djecom
• Ne očekujete da će se starije dijete brinuti o mlađem
• Učite djecu da sama brinu o sebi (u skladu sa njihovim uzrastom)
• Dozvoljavate da gledaju prikladne televizijske sadržaje
• Pratite njihove aktivnosti na internetu i društvenim mrežama.

Granice prema djeci zvuče ovakko:

• “Znaš da si jutarnja smjena. U krevetu si već u 9.”
• “Ja sam roditelj vama obojici i ja ću odlučiti šta je dobro za tvog brata.”
• “Molim te, idi u svoju sobu jer želim nasamo da razgovaram s tatom.”
• “To što gledaš nije za tebe. Promijenit ću podešavanja na televiziji i više nećeš imati pristup tim programima.”
• “ U redu je da budeš ljut. Treba da se dogovorimo kakvo ponašanje je prihvatljivo kad je neko ljut.”

Važno je zapamtiti da se djeca osjećaju sigurno kada se roditelji pridržavaju granica i uče da se u odrasloj dobi znaju zauzeti za sebe na pravi način.

Kako uspostaviti granice sa djecom