Kao moja mati: tradicija ili Edipov kompleks

Nedavno sam naišla na veoma interesantnu muško-žensku raspravu koju je izazvao tekst pjesme u izvedbi Zdravka Čolića, “Kao moja mati”.

Čitajući te rasprave, nisam mogla da se otrgnem od razmišljanja kako su, zaista, muškarci sa Marsa, a žene sa Venere.  Potpuno drugačije viđenje.

Kao neko ko je završio književnost s jedne, i psihoanalizu s druge strane, pokušat ću objektivno  dati osvrt na tekst.

Svaku pjesmu čini refren, a poenta refrena u ovoj pjesmi  je da je njemu slomljeno srce. Ona, žena, mu je slomila srce i on joj ne vjeruje.

Ako ste ikada bili u situaciji da se osjećate kao da imate slomljeno srce, onda ćete se složiti sa mnom da vas je ta osoba izdala, iznevjerila, ostavila, povrijedila. Ta osoba nije poštovala vaša osjećanja i okrenula vam je leđa. Ili na neki drugi način učinila da vjerujete kako je zauvijek uništila neku vašu vrijednost.

U medicini zaista postoji sindrom “Slomljeno srce”, a zove se, stresom uzrokovana kardiomiopatija ili Takotsubo kardiomiopatija. Radi se o slabljenju lijeve srčane komore, koja je zadužena za pumpanje krvi, a može ga uzrokovati stres zbog gubitka voljene osobe ili nekih velikih katastrofa.

Dalje, u tekstu se Čola prisjeća majke i njene žrtve zbog cijele porodice, te kaže:

Ti nikad nećeš znati ljubav dati, kao što je ona ocu mom. Kraljica i sluškinja, sve da sačuva dom, ali, nikada po svom.

Zapravo muškarac u ovom tekstu traži ženu koja ga neće povrijediti i koja će se ponekad žrtvovati.

Ali, na ove riječi su se žene razbijesnile:

Grozna pjesma! Sve Čoline pjesme volim, ali ovu baš nikako. Zamišljam neku jadnicu, koja je sluškinja nekom idiotu, samo da sačuva dom. Pa, šta će mi takav dom u kojem sam sluškinja i nikada nije po mom? I sad još da mu ja budem žena tako k’o jadna mati!?

Refren ove pjesme se može tumačiti na više načina, ali svako tumači iz svog ugla, iz svoje mape.

U pjesmi je, odrastajući, dječak  gledao majku koja poštuje oca i koja se žrtvuje zbog porodice.

Ne bih ja to smještala u tradiciju, kako su opisali sudionici u raspravi, jer za bilo kakav odnos, a posebno bračni, poštovanje je neophodno i s tim, tradicija nema nikakve veze. Obostrano poštovanje, naravno.

Zanimljivo je da su žene previdjele kraljicu, nego su samo vidjele sluškinju, ali zar svi mi nismo sluškinje i sluge jedno drugome, kada je ovo drugo umorno, ono drugo kuha kafu i ručak. Ili kada je jedno bolesno, drugo neće spavati noćima, ako treba, samo da ovo prvo ozdravi!?

Pa zar, kada se vjenčavamo, ne kažemo: I u dobru i u zlu!

Međutim, radikalni feminizam je unazadio ženu, pa žena više ne želi podnijeti nikakvu žrtvu zbog porodice. Jednostavno, kad kola krenu nizbrdo, ona kupi stvari i odlazi.

Ne vidim ništa loše u tome što žena želi karijeru i ne želi podnositi žrtvu. Ali, tu za porodicu mjesta nema. I u tome ne vidim ništa loše. Ako žena ne želi porodicu. To je stvar izbora. Ipak,, ako želi porodicu, onda je žrtva neminovna.

Prisjetimo se samo da su prve femistkinje bile majke, supruge i zaposlene žene i da im je porodica bila izuzetno važna.

S druge strane, muškarci su ostali zakopani u prošlosti i teško im je prihvatiti savremenu ženu. Ženu koja je pametna, sposobna, hrabra, koja dobro zarađuje i pri tome želi da ju se poštuje.

Naravno, u pjesmi možemo vidjeti i Edipov kompleks, koji je prema Freudu, potisnuta djetetova želja za majkom, koja je praćena ljubomorom i neprijateljstvom prema ocu. To neprijateljstvo u djetetu izaziva osjećaj krivnje koje podstiče dijete da se poistovijeti sa ocem i na taj način ostvari svoju potisnutu želju.

Stoga možda i riječi:

Ti nikad nećeš biti kao moja mati, što je bila ocu mom.