Kada se pojavio trailer za film Danisa Tanovića “Deset u pola”, odlučila sam da ga neću pogledati ni kad bi mi platili. U te tri minute, koliko je trajao trailer, nije mi se svidjela izvještačena gluma i nazovi, sarajevski humor.

Poseban akcenat stavljam na Zagrepčanku i “ćevose”. Iskrivljene riječi me baš nerviraju jer mi imamo lijep jezik i ne znam zašto ga iskrivljavati. Osim toga, završila sam studij jezika i književnosti, pa su mi izgovor i pravopis baš u fokusu.
Stoga sam odmah odlučila da film neću gledati.

Pogotovo sam bila sigurna u to, kada sam pročitala osvrt na film Indire Kučuk Sorguč:

Kao građanka Sarajeva, zaljubljenica u ovu čaršiju i veliki fan svega što je naše – lokalno, nakon odgledane nazovi komedije “Deset u pola”, sa velikim žaljenjem mogu da konstatujem da se niko u sali nije nijednom od srca nasmijao. Vladao je veliki muk kao kad se gleda neka napeta psiho-drama u kojoj glavne protagoniste vreba smrt, a oni sve čine da je izbjegnu. Scenarij je plošan, gluma neubjedljiva, dijalozi sve samo ne duhoviti, nategnuta priča s mnogo fula. Da je film snimio student režije na ASU, jedva bi prošao na ispitu. Reditelj je rekao da je ovo njegov hommage Sarajevu, ja bih rekla da je ovo prije nekrologij. Ako je imao na umu da sahrani duh sarajevske čaršije, onda je to uspio. Dakako, samo na filmu.

Sama sam neko ko nije kompetentan kritikovati nečiji film, ovo je samo moje mišljenje, ali Indira Kučuk Sorguč, definitivno jeste. Poznata po oštrini uma i britkom jeziku, ova žena često piše kritike naše društvene zbilje, jer jasno i otvoreno govori o svojim stavovima. Nažalost, ima samo jednu ma(ha)nu. Žensko je. I dirnula je u svetinju.
Ipak, nije mi namjera da pišem o lošem filmu kojeg nisam gledala, (niti ću), nego mi je namjera da pišem o gluposti. I o mahaluši. I o tome kako se mahaluša drznula reći nešto negativno o djelu jednog oskarovca.

Prije mjesec ili dva, pogledala sam film “Toma”, kojega su toliko veličali i preporučivali za pogledati. I pogledala sam. Zaista, odličan film, ali sam napisala da je Toma prikazan kao kockar, alkoholičar i ženskaroš, te sam dodala da bi svaka normalna žena trebala pobjeći od ovakvog muškarca makar hiljadu kilometara. Još sam dodala da je publika doživjela katarzu, jer se pronašla u Tominoj nesretnoj ljubavi i/ili nesretnom životu. Stoga je publika plakala sebe radi, a ne sela radi.

Naravno, nezadovoljna publika se odmah obrušila na mene i sasula na moj zid salvu uvreda, jer dirnula sam u svetinju. (Makar ta svetinja bio alkoholičar i kockar.) Osim toga, istina boli. Sve bih donekle mogla shvatiti da su pljuvači iole kompententi da kritikuju kriitičara. Ali, nisu. Jer danas, svaka šuša ima svoje mišljenje i javno ga iznosi.
Naprimjer, na “Izdvojeno.ba” nešto što se nije potpisalo, napisalo je:

“A Indiri Kučuk Sorguč, samo kratka poruka – TI POJMA NEMAŠ! Ni o Sarajevu, ni o našim fazonima, a o filmu još manje. Drži se pisanja onog o čemu znaš.”

Baš se pitam, koliko je ovo, što je pisalo ovaj tekst, napisalo knjiga, eseja, kritika, osvrta… A publika…
Naravno, jedva dočekala da pljuje:

“Mahalušo, ženska glavo, mahalušo, kokoško, mahalušo, glupačo…”

Indira, ni jednom riječju nije potakla na govor mržnje, osim što se kritički osvrnula na film. Ali, prema njoj su, ovaj govor, i te kako pokazali. Bonhoferova teorija gluposti navodi: Argumentacija ne dopire do tvrdih ušiju.

Kada su činjenice u suprotnosti sa predrasudama glupe osobe, ona ne osjeća da treba da vjeruje u njih, a kada su nepobitne, samo ih gurne u stranu, smatrajući ih beznačajnim i uzgrednim. U svemu tome, glupa osoba je veoma samozadovoljna, a pošto je lako razdražljiva, postaje opasna i prelazi u napad.

Zato je potreban veći oprez kada imate posla sa glupom osobom, nego sa zlonamjernom. Indira je ovo odlično usporedil sa “Carevim novim ruhom”, jer kako kaže, svjetina se obruši na onoga ko viče “Car je go!”, a ne na samoga cara, koji jednako, uzdignute glave šeta svoju golu tjelesinu.