Najljekovitija je ljudskost

Kada biste imali samo jednu riječ da kažete, šta je najljekovitije na svijetu, šta biste rekli?

Više od dvadeset godina, a pri završetku  psihoterapijskog procesa sa jednim klijentom, obavezno pitam šta im je najviše pomoglo.

Ali, isto tako pitam i jesu li imali dosadašnje psihoterapijsko iskustvo i ako jesu, šta im ranije nije odgovoralo.

Kada sam ovo pitanje postavila jednoj kljentici, rekla je:

Bila je nesnosna vrućina napolju. Preko 40. Došla sam na psihoterapiju, sva mokra, a on je ustao, iz frižidera uzeo flašu kisele i nasuo sebi u čašu. Mene nije ni ponudio, a čini mi se, da bi mi ta okrepa više značila od razgovora. Stoga nisam željela više da idem kod njega.

Druga klijentica je rekla:

Žalila sam se da sam se udabljala i da patim od emitivnog prejedanja, a ona je rekla: ‘Prestani da jedeš. Zaista si debela.

Dobro zapamtim razloge zbog kojih im nije bilo dobro u prethodnoj psihoterapiji, jer tako znam na šta su osjetljivi i nastojim ne ponoviti tu rešku. Iako nkada, ali baš nikada ne bih rekla klijentici kojoj je debljina najveći problem, da je zaista debela. Ona to zna i došla je po pomoć. Treba razumjeti zašto je debela.

A šta im najviše pomaže?

Jedna klijentica, na našoj zadnjoj seansi, kada sam je pitala šta joj je najviše pomoglo, pitala me da li se sjećamm naše prve seanse.

Vratila sam se četiri mjeseca unazad i sjetila se svakog detalja. Neke priče je nemoguće zaboraviti. Došla je jer, kako kaže, nekako je zapela i ne zna ni naprijed ni nazad. Da, ima problem u braku, ali to nekako sama prevazilazi.

U razgovor nije unosila emocije, više je pričala jer je znala da se to od nje očekuje, ali suština je ostala ispod. Sakrivena.

Budući da uvijek nastojim biti iskrena prema svojim klijentima, naglas sam rekla svoje zapažanje:

Znam to i sama, ali ne znam zašto je tako. Zato sam tu.

Sljedećim pitanjem sam je vratila u djetinjstvo, ali samo je kratko odgovorila i vratila se u sadašnjost.

Čini mi se da se nerado sjećaš djetinjstva?

To moje pitanje pokrenulo je bujicu suza i takav plač kakav rijetko doživim u svom radu. Bio je to plač pun bola i tuge. Kada se isplakala, (a plakala je baš dugo) ispričala je teško i nesvakidašnje traumatsko iskustvo.  Brisala je suze i rekla da sam ja sigurno navikla na suze i ko zna kako ju sada vidim.

Rekla sam:

Ako je to pitanje za mene, ako me pitaš kako te sada vidim, samo mogu da kažem da vidim jednu sedmogodišnju tužnu, izgubljenu djevojčicu i imam snažnu potreb da zagrlim tu djevojčicu.

Zaista sam tako osjećala.

Ona je ustala i ja sam je čvrsto zagrlila.

Poslije smo još dosta radile na njenoj traumi, koju je ona duboko zakopala i o kojoj nikada nije razgovarala.

Do u detalje sam se sjetila našeg prvog susreta i kimnula sam glavom, a ona je rekla:

E,taj zagrljaj koji sam dobila na prvom susretu povratio mi je vjeru u ljude. To je ono što me je izliječilo.

U psihoterpijskom procesu, zaista je odnos ono što liječi.

Naravno, terapeut mora biti obrazovan i, skoro da je nebitan pravac koji je završio, ali ličnost terapeuta je od izuzetne važnosti.

Upravo iz ovog razloga, psihoterapija je na pola svog dijela umjetnička disciplina.

Jer, terapeut mora biti umjetnik i tačno znati šta kojem klijentu treba u datom trenutku.

Dakle, ako mene pitate šta je najljekovtije na svijetu, reći ću vam.

Ljudskost je najljekovitija.