Moje dvije godine poduzetništva

Znanje ne boji

Odrasla sam s ovom mantrom i, iako mi kao djetetu nije bilo posve jasno značenje ovih riječi, znala sam da moram da se obrazujem:

Svo svoje znanje nosiš sa sobom. Ti moraš da imaš neko znanje, jer si žensko i sama moraš da imaš svoj novac. Najbolje znanje će ti dati obrazovanje i zato se školuj. Idi u školu dokle god je to moguće. A obrazovanje će ti donijeti novac.

Još kao djevojčici, moj otac mi je usađivao vrijednost obrazovanja.

Mislim da je tada dosta uticao na moj mentalni sklop.

Također, otac me je naučio da sve važne odluke, a koje su vezane za mene, donosim sama.

Jer, ako pogriješim, znat ću da sam sama odgovorna.

Zbog toga nikad nisam krivila državu, poslodavca ili nekog drugog za svoj neuspjeh.

(A bilo ga je. Baš ga je bilo.)

Za svoj neuspjeh nisam uvijek krivila ni sebe. Ali sam znala da sam sama odgovorna za svoj život.

Zato sam otišla iz braka u kojem nisamm mogla rasti, a nekoliko godina poslije, napustila sam i poslodavce, jer se nisam uklapala u njihovu viziju rasta.

Danas ne ostajem ni u kakvom odnosu u kojem ne mogu rasti. Bilo da je to poslovni, ljubavni ili prijateljski odnos.

Juče sam obilježila dvije godine svog samostalnog poslovanja.

Rekla sam da je za uspjeh najvažniji mentalni sklop, odnosno način razmišljanja.

Nije slučajno što sam prvo završila studij književnosti, a ovaj studij mi je svakodnevno otvarao nove vidike i stvarao efekte AHA.

Naučio me je potpuno drugačijem načinu razmišljanja.

Na ovom studiju sam dosta naučila, što mi je uveliko olakšalo i pomoglo da završim obrazovanje za psihoterapeutkinju.

Za psihoterapeutkinju sam počela da se obrazujem 2000. godine i evo, 23 godine kasnije, još uvijek učim.

Zapravo, ona mantra s početka teksta, zaista je mantra. Konstantno učim.

Vjerujem da sam predodređena za ovaj posao, ali bez  stalnog usavršavanja, sigurno ne bih bila ovo što jesam.

Iza mene je više od 20 godina učenja, borbe, dokazivnja, prepreka, ali i ustrajnosti, strpjivosti i hrabrosti. Hrabrosti da budem ono što jesam i da ne odustajem od sebe, bez obzira što sistem kaže drugačije. (Ovo nikako ne znači da ne osjećam strah. O, da! Osjećam. Ali mu ne dozvoljavam da me zaustavi.)

Sistem je govorio da se promijenim,slegnem ramenima i budem ponizna,ali nisam mogla protiv svog imena.

Latinska poslovica kaže da je ime znak. Da nas ime određuje i to je potpuno tačno.

Moje ime u prevodu sa arapskog jezika znači prva, jedna. Jedna sa sobom.

Čak su me i roditelji, iako nevoljko, puštali da budem svoja i jedna sa sobom.

Ostala sam dosljedna sebi, jer moj način razmišljanja uvijek je bio da mogu, ako hoću.

Nikada nisam pristajala da se ponašam kao pijana i da se valljam, ako je troje ljudi reklo da sam pijana.

Jer, ako nisam pijana, onda nisam, makar cijeli svijet govorio da jesam.

Zbog toga sam sada ovdje.

Iako mi radioničarski posao više odgovra, ipak ostajem odana individualnim terapijama.

Svojim klijentima sam suosjećajan i brižan roditelj, ponekad  sam zla maćeha, a ponekad čvrsta ruka.

Ipak, kakva ću bit uveliko zavisi od mentalnog sklopa mojih klijenata.

Jer nekome zaista treba majčinska utjeha, a nekome britka sablja.

Nekima sam, pak, blagi povjetarac koji im širi krila.

Evo, iza mene su dvije godine samostalnog poslovanja i 23 godine psihoterapijske prakse. I dalje smatram da sve nas, znanje i sposobnost mogu odvesti na vrh. Ali samo mentalni sklop nas tu može i zadržati.

Na vrhu nas može zadržati vjera u sebe, vjera da to možemo i konstantan rad.

Da, talenat se računa. Ali samo 20%.

Možda je lakše reći da sam ja rođena da budem psihoterapeutkinja, nego  pogledati istini u oči i reći:

Da, ja sam dobra psihoteraeutkinja, alli radim i učim 23 godine.

I još uvijek učim.

A ono što razlikuje uspješne od onih manje uspješnih, jeste upravo edukacija.

I opet se vraćamo na početak priče.

Znanje ne boji.

A da bismo učili, moramo imati takav mentalni sklop. Moramo ići naprijed. i  moramo težiti ka promjenama.