Kako iskazujemo svoje potrebe: Imamo pravo da kažemo “ne”

Kako iskazujemo svoje potrebe: Imamo pravo da kažemo “ne”

Vjerujem da se svi sjećate filma “Odbjegla nevjesta”, u kojem Julia Roberts glumi nevjestu koja bježi sa vjenčanja. I to ne sa jednog, nego sa četiri.

Novinar, a kojeg glumi Richard Gere, odlazi da istraži malo o tom slučaju i počinje da intervjuiše mladoženje. Postavlja im pitanje zašto su se zaljubili.

Prvi kaže

da su njih dvoje jako slični i da ona voli meko kuhana jaja, baš kao i on. Drugi kaže isto, samo što on voli tvrdo kuhana jaja, baš kao i ona.

Treći kaže da ona voli omlet, baš kao i on, a četvrti da oboje izuzetno vole kajganu.

Nije teško shvatiti da nevjesta, u ovom filmu uvijek radi “sve po tvom”.

Nevjesta ne govori o svojim potrebama, nego se podređuje mladoženjinim potrebama.

Odrasla bez majke,

nekako joj je nametnuto da su drugi ljudi oni koji odlučuju. Ona je lišena jasne predstave šta ona želi i šta joj je potrebno. Lišena je predstave o tome, ko je zaista ona. Nema predstavu o tome šta želi da bude. Ali, nije preduzela ni odgovarajuće korake kako bi saznala. Pa, budući da je ta predstava o ome da ne zna ko je ona, toliko snažna, uvijek je postojala opasnost da potpuno izgubi sebe u svojim podređivačima, odnosno mladoženjama.

Ona svoju shemu podređivanja, prevladava kroz kontranapad. Postaje dominantna, a pobunom kompenzuje svoja osjećanja podređenosti. Ona se buni, zauzima ulogu nekog ko je prkosan i egocentričan. Unutra se osjeća kao da je manje važna i da drugi ljudi imaju kontrolu. Njena pobuna je samo maska, koju ona nosi s osjećajem laži. Konstantno se bori protiv autoriteta, veoma joj je teško da podnese kada u bilo čemu primijeti spoljašnju kontrolu, ili bilo kakav pritisak. Ona je kao buntovna adolescentkinja, a ponaša se tako što juri za skroz novim mladoženjama, kojima će opet pokazivati svoju buntovnu volju.

Kada je, ipak odlučila da se pomiri sa bijesnim djetetom u sebi i kada je odlučila da odraste, počela je da formira vlastite stavove i ukuse u vezi sa raznim životnim aspektima, pa je na kraju rekla i kako najviše voli da jede jaja. Počela je da iskazuje svoje ptrebe.

Nedavno mi je klijentica došla na petu seansu po redu, u lijepoj zelenoj haljini i rekla:

“Dosta sam razmišljala o tvom pitanju u vezi sa mojom omiljenom bojom. Nisam mogla vjerovati da ne znam koja mi je omiljena boja. Sada znam. Definitivno zelena.”

Ova klijentica je imala oca koji je nastojao da upravlja nad svakim segmentom njenog života, a ako bi ona ipak uradila nešto po svom, nametao joj je osjećaj krivnje. Kada je odrasla udala se za muškarca koji je volio da dominira i da se naljuti kada bi se ona okrenula svojim potrebama. Živjela je, uglavnom, ugađajući dominantnim muškarcima u svom životu i, skoro oko ničega nije imala svoj stav. Svoje potrebe je stavljala ispod potreba drugih.

Po Maslowu, potrebe treba da budu zadovoljene sljedećim redom:

 

  1. Fiziološke potrebe:potreba za hranom, vodom, krovom, snom, seksom, vazduhom.
  2. Sigurnost, pouzdanost i zaštita.
  3. Ljubav, pripadanje, prijateljstvo, porodica.
  4. Samopoštovanje, samopouzdanje, cijenjenost, nezavisnost,sloboda.
  5. Samoaktualizacija, maksimizacija svojih potencijala kao ljudskog bića.

 

Prethodnu radionicu “Ženskih razgovora”, posvetila sam našim potrebama, a članice su, uglavnom imale zadovoljene potrebe u prve tri ljestvice.

Najviše im nedostaje nezavisnosti, slobode i nedovoljne iskrištenosti njihovih potencijala.

Na kraju smo odradile vježbu sučeljavanja sa ljudima, umjesto da im se prilagođavamo. Na pravi način smo iskazivale ljutnju, ali i naučile da se osjećamo komfornije kada je neko povrijeđen, uzrujan ili ljut na nas. Jer, svako je odgovoran za svoje emocije i postupke.

Kroz igru uloga, naučile smo iskazati svoje potrebe i vježbale kako se zauzeti se za sebe kada su u pitanju ljudi koji su nam bliski, naprimjer, supružnici, roditelji, prijetelji, djeca, ali i poslovni partneri i poslodavci.

U našim životima uvijek postoje ljudi koji će odbiti da se prilagode našim porebama. Međutim, ako odbijaju šanse, koje ima dajemo da se promijene, mramo naučiti da se povučemo iz takvog odnosa. Možda ćemo morati I da pprekinemo takav odnos.

Imamo pavo da kažemo NE, kada ljudi traže nerazumne stvari. Ako pristanemo, samo ćemo se naljutiti na tu osobu, ali i na sebe. Možemo da živimo sa krivicom odbijanja. Čak I ako toj drugoj osobi nanesemo malo bola, to će biti privremeno. Drugi će naučiti da nas poštuju, čak i kada kažemo NE. Naučit ćemo poštovati sami sebe.

O autorici:

Dr. sc. Vahida Djedović, psihoterapeutkinja sa dvadestogodišnjim iskustvom u radu s klničkim pacijentima. Obrazovala se na Institutu za grupnu analizu na Klinici za psihollošku medicinu, pri Medicinskom fakultetu u Zagrebu. Doktorirala je na odnosu kreativnosti i emocija, sa posebnim akcentom na sreći, nadi i optimizmu. Ima vlastito savjetovalište.

Kako iskazujemo svoje potrebe: Imamo pravo da kažemo “ne”

Pregleda 1,001 ukupno, Danas 2 ukupno

5/5 - (1 vote)

Dr.sc. Vahida Djedović

Psihoterapetkinja sa dvadesetogodišnjim kliničkim iskustvom